Životna ironija koja para dušu, kada oni koji svakodnevno sprovode pravdu, moraju sami za nju da mole. Čuvari zakona moraju da se bore, ne za privilegije, već za dostojanstven život. U tišini kancelarija, u hladnim hodnicima sudova i tužilaštava, kuca srce sistema koji je odavno zaboravio da oslušne nosioce pravde.

Državni službenici i nameštenici, tihi, gotovo nevidljivi stubovi pravosuđa. Oni bez kojih nijedan predmet ne dobije svoj omot i oznaku, bez kojih nijedan postupak ne bi dobio konačan epilog, oni bez kojih bi pravda bila samo apstraktna misao, a istina privilegija rijetkih entuzijasta. Oni koji otvaraju vrata sudnicama i zatvaraju ih posljednji, kada svi odu. Kada se svijetla ugase, oni ostaju  u mraku nepravde, noseći teret sistema koji ih ne vidi. Njihova stvarnost je surova, standard nedostojan, uslovi rada skromni, priznanje gotovo nepostojeće, dok u očima onih „važnijih“, oni su tek zamjenjivi zupčanici, koji zaboravljaju da na tim zupčanicima počiva čitav mehanizam pravosuđa. Bez njih, pravda staje.

Dok društvo govori o reformama, digitalizaciji i napretku, oni čekaju ono najosnovnije  poštovanje. Dok se obećanja nižu sa govornica, njihova svakodnevica postaje sve teža. Kada ruka pravde drhti od iscrpljenosti, a glas razuma utihne pod težinom ćutanja institucija, tada štrajk više nije samo obustava rada, već vapaj za dostojanstvom. Sprovoditi pravdu, a živjeti u nepravdi, najveća je rana našeg vremena. Poziv na buđenje.

Nema čvrste zgrade bez temelja, kao što nema ni pravednog društva bez onih koji ga nose iznutra, tiho, pošteno, predano. Ova obustava rada nije bunt iz hira, to je krik iz dubine, iz umora koji već dugo traje, iz tihe patnje koja se samo gura pod tepih. To je glas koji traži da se konačno čuje ono što bi trebalo da bude odavno pravilo, da se vrednuju ljudi, a ne funkcije, da se poštuje rad, a ne status.

Kada se uguši pravda među onima koji je sprovode, tada ni zakoni više nemaju snagu. Tada država gubi svoje lice. Vrijeme je da se to lice pogleda u ogledalu  i da se vidi istina – pravda ne živi u palatama, već u srcima onih koji je svakodnevno nose.

predsjednik Sindikata državnih tužilaštava Crne Gore
Nemanja Bulatović